Crna Gora – odličan poligon za pilot projekte u kreativnom sektoru
Primjeri otpornog prostornog planiranja iz Barselone o kojima ste mogli čitati u tekstu Kulturno nasljeđe u funkciji urbane otpornosti Barcelone nijesu samo puka egzotika već su nam mnogo bliže nego što se čini na prvi pogled. Problem je samo u fokusu. Pravac kojim je Crna Gora odabrala da se kreće omogućava nam da evropske primjere, uz finansijsku, ali prije svega stručnu pomoć, možemo za početak makar kvalitetno da kopiramo – ako već samovoljno odlučujemo da budemo lijeni da inoviramo. No, ovi primjeri iz Barne (ovđe sam naučio da je Barsa skraćenica koja se odnosi isključivo na fudbalski klub a nikako na grad pa da podijelim) su dokaz jedne mnogo šire, globalne promjene u razmišljanju o potencijalu koje nosi kulturno nasljeđe: umjesto da čeka propadanje ili da bude samo označeno tablom “zaštićeno”, može aktivno da radi za grad, kao sklonište od vrućine, kao biblioteka, kao mjesto susreta, komercijalnih aktivnosti, bolnica – kao dio infrastrukture koja grad čini otpornijim. Ovo nije samo priča iz glavnog grada Katalonije. Slične procese danas vidimo od Ruhr regije u Njemačkoj (bivši rudnici i čeličane pretvoreni u muzeje i parkove), preko Londona (elektrane pretvorene u galerije poput Tate Modern), do Medeljina u Kolumbiji, gdje su biblioteke-parkovi u nekada najsiromašnijim i najnasilnijim dijelovima grada postale simbol društvene transformacije. Zajednički imenilac svih ovih primjera je jednostavan: izgrađeno nasljeđe se ne posmatra kao teret koji grad mora da nosi na svojim ramenima, već kao resurs koji grad zapravo nije do kraja iskoristio.
Nažalost, prečesto su crnogorska rezonovanja jaka na nivou preispitivanja, a slabija na polju djelovanja. Đe će kruška no pod krušku. Mnogo više imam pitanja nego što imam odgovora. Krucijalno je bilo ono: a šta mi imamo, a nikad nijesmo stavili u funkciju? Odmah zatim slijede i ona druga, manje optimistična. Zašto i dalje nemilosrdno trošimo najbitniji resurs kojeg kao mala država imamo u jako ograničenim količinama? Zbog čega i dalje gradimo nove objekte pored ogromnog broja izgrađenih koji zjape prazni bez funkcije? Zašto se prema prostoru ponašamo tako nasilnički , kao da nije takođe naš i kao da se radi o nepresušnom obnovljivom izvoru? Zašto nam je za svako javno ulaganje izgovor imovinsko-pravni okvir a privatnici mogu da rovare po zemlji kao da śutra ne postoji?
Moje omiljeno utopističko (izgleda) pitanje je: Zašto Crna Gora nije jedan veliki pilot projekat zemlje koja je će uvijek prva da osmisli ili prihvati kvalitetna i inovativna rješenja koja kreativnost nudi u raznim oblicima?
No da pitanja ne bi prevagnula, pokušavam da sanjalački zamislim nekoliko potencija i odgovora, budite slobodni da dodate i oduzmete:
Granica dva carstva: tvrđave kao neiskorišćen nacionalni resurs
Crna Gora ima jednu od najzanimljivijih geopolitičkih priča na evropskom kontinentu. Priču kojoj, međutim, ne posvećujemo ni približno dovoljno pažnje i kojom se ne hvalimo onoliko koliko volimo da se hvalimo nekim drugim stvarima.
Vjekovima je ovaj prostor bio granica, ali i poprište stalnog sudara dva ogromna carstva. Osmanska sa istoka i Austrougarska imperija sa Zapada su se širili, branili i pomjerali svoje granice, a prostor današnje Crne Gore bio je jedno od mjesta na kojem su se ti interesi neposredno susretali. Istovremeno su ih sve vrijeme sa śevera “napadala” Brda koja su se borila za sopstvenu slobodu i autonomiju, pokušavajući da pronađu svoje mjesto pod suncem između velikih sila koje su ih okruživale.
Tragovi tog istorijskog sloja i danas su precizno vidljivi u prostoru i drugim kulturnim matricama na kojima su ostavile tragove. Granice različitih uticaja mogu se čitati kako u nivou obrazovanja i ekonomskog razvoja tako i u arhitekturi, prostornom planiranju, infrastrukturi, pejzažu, pa sve do sitnih katastarskih čestica.
Neki tragovi su nevidljivi, kao na primjer crta rijeke Željeznice, koja je decenijama predstavljala granicu između dva velika politička i vojna sistema. Danas, međutim, na tom mjestu nema nikakvog obilježja koje bi prolazniku reklo da je upravo tu nekada prolazila jedna od važnih granica evropske istorije.
Ali ostali su neki drugi dokumentovani tragovi, kao što su na primjer katastarske podloge. I dan danas, nakon skoro dva vijeka, u razgovoru sa geodetima sa divljenjem posmatramo milimetarsko podudaranje tih katastarskih mapa sa današnjim laserskim i satelitskim. One su početkom XIX vijeka rađene sa (za današnje poimanje) rudimentalnim instrumentima, starim teodolitima. Iza toga nije stajala magija, već ozbiljan sistem mjerenja: trigonometrijske mreže različitih nivoa, geodetska kontrola i grafička triangulacija za izradu detaljnijih planova.
Ali ovo nije priča o nevidljivim, nematerijalnim granicama koje su jedan od izvora najvećih ljudskih sukobljenja i problema. Ovo je uvod u priču o jednom sloju, materijalnom, koje su nam ta dva carstva ostavila – TVRĐAVAMA.
Tvrđava Haj Nehaj, Sutomore, Bar
Kameni svjedoci jednog graničnog prostora
Samo dvije monografije dovoljne su da čovjeku otvore gotovo imaginarni svijet uspavanih kamenih divova koji nas vijekovima okružuju.Neki od njih su dobro poznati i čine sastavne djelove naših urbanih cjelina. Drugi su zarasli, oronuli, zaboravljeni ili namjerno skriveni. Razbacani su po cijeloj teritoriji Crne Gore, na obali, u zaleđu, na planinskim prevojima, iznad gradova i u teško pristupačnim predjelima.
Pogled sa tvrđave Sv. Andrija
Ovi objekti su prošli ogroman istorijski put od značajnih strateško-odbrambenih tačaka, preko pejzažnih repera i orjentira do turističkih atrakcija za lokalno stanovništvo i pośetioce. Ovu ogromnu kulturnu baštinu danas možemo sagledati mnogo cjelovitije zahvaljujući decenijama rada penzionisanog potpukovnika Radojice Pavićevića, koji je svoje vojničko iskustvo pretočio u ono što se s pravom može nazvati atlas crnogorskih tvrđava.
Prvi tom je Werk: Austro-ugarske tvrđave u Crnoj Gori i bavi se pojasnom tvrđavom Boke i ostalih objekata koje je za potrebe svoje južne granice radilo ovo moćno carstvo. Stotine strateški postavljenih utvrđenja razasutih po cijeloj teritoriji, kojima je moćna Monarhija branila svoju granicu prema Osmanskom carstvu.
U drugom tomu, njegove nedavno objavljene knjige “Kale – Tvrđave Osmanskog carstva u Crnoj Gori” (izdanje Nova Pobjeda, trenutno u prodaji), donosi jednako impresivnu priču sa druge strane istorijske granice. Popis i istorijska faktografija cijelih utvrđenih gradova i tvrđava (tur. kale) sa druge strane te granice, koje je Osmansko carstvo podizalo na ovoj teritoriji u potrazi da zahvati što više teritorije za svoje ekspanzionističke potrebe.
Zajedno, ova dva toma prvi put sistematski popisuju i dokumentuju tu višeslojnu mrežu fortifikacione arhitekture, i zasnovani na decenijama terenskog i arhivskog istraživanja, otvaraju cijeli jedan novi svijet mnogbrojnim ljubiteljima istorije, arheologije, arhitekture, kulture i kulturne baštine. I možda je upravo riječ „mreža“ ovdje najvažnija. Jer tvrđave ne bi trebalo posmatrati kao stotine međusobno nepovezanih ruševina. One su nastale kao dio sistema. Kao odgovor na prostor, granice, saobraćajne pravce, vojnu strategiju i međusobno suprotstavljene političke interese.Zato bi i njihovo savremeno planiranje trebalo da bude sistemsko i zahtijeva upravo vojničku preciznost egzekucije kada govorimo o strateškom planiranju za razvoj ovog ogromnog potencijala.
Od pojedinačnog objekta do nacionalnog resursa
Ono što u ovom trenutku moramo jasno reći jeste da država nema apsolutno nikakvu strategiju za razvoj ovog potencijala. I to je potencijal koji, zbog svog obima, raznovrsnosti i kvaliteta, zahtijeva mnogo više od pukog modernizovanja, obnavljanja i/li rekonstrukcije i projektovanja pojedinačnih objekata. Kada je potencijalni resurs veliki, trebate plan, strateški, koji bi na nivou sistema razmatrao sve razvojne mogućnosti za cjelinu, a ne kao rasuti skup pojedinačnih objekata. Ne smijemo stotine objekata posmatrati kao stotine zasebnih problema koje treba pojedinačno riješiti kada se negdje pojavi novac, investitor ili projekat.
Za one koji se time ne bave profesionalno prostorno planiranje je upravo onaj instrument čiji je zadatak da, na nivou cijele države ili određenog dijela, unaprijed odredi (isplanira) gdje šta može da se gradi, kojim tempom, kojom namjenom i uz koja ograničenja, kako bi razvoj bio koordinisan, ravnomjeran i održiv a ne prepušten slučaju ili trenutnom interesu pojedinaca. Ova vizionarska tehnika korištena je već pri tvorbi antičkih gradova prije nekoliko milenijuma upravo kako bi osujetila kratkovide i stihijske želje pojedinaca za razvojem. Dug put je prošlo planiranje od prvobitnih zajednica do megalomanskih gradova, a jedan od najljepših primjeraa urbanizacije i prvi moderni prostorni planer jeste upravo rođeni Katalonac Ildefonso Cerdá, koji je osmislio plan i razvoj Barselone još davne 1860. a koji i danas predstavlja jedan od najljepših i najfunkcionalnijih primjera vizije razvoja jednog grada. I danas nakon vijek i po, ovaj grad je primjer za mnoge druge. Cerda je jedan od prvih ozbiljnih teoretičara urbanizacije i u svom djelu iz 1867. Godine “Opšta teorija urbanizacije”, daje definiciju koja i danas nosi smisao superiornosti ideje planiranja i koja urbanizaciju opisuje kao
“Skup principa, doktrina i pravila koje treba primijeniti da zgrade i njihova grupisanja, umjesto da sputavaju, izobličavaju i kvare fizičke, moralne i intelektualne sposobnosti društvenog čovjeka, doprinesu njegovom razvoju i blagostanju.”
Prostorni plan razvoja Barselone, Cerda, 1860. godina
Kreiranje jednog dokumenta poput strategije razvoja kulturnih resursa bi, kao što je to slučaj i u klasičnom urbanističkom planiranju, trebalo da uključuje što različitiji dijapazon struka i profesija: arhitekte, konzervatore, inžinjere, istoričare, arheologe, urbaniste, ekonomiste, ekologe, sociologe, turističke stručnjake i druge – jer pitanje kulturne baštine i njenog razvoja nije samo pitanje konzervacije.
I upravo tu dolazimo do šireg problema crnogorskog prostornog planiranja. Teško je ozbiljno govoriti o strateškom upravljanju ovakvim ili bilo kojim drugim resursom kada Vlada Crne Gore uspjela da jedan od najvažnijih prostornih dokumenata kao što je nacrt Prostornog plana Crne Gore do 2040. usvaja na način koji je ostavio ozbiljna pitanja o kvalitetu procesa odlučivanja, uključujući glasanje članova Vlade putem Whatsappa. O odnosu prema javnim konsultacijama i učešću građana u procesu izrade takvih dokumenata ne treba posebno ni govoriti.
Ako želimo drugačiji rezultat, moramo početi od drugačijeg načina planiranja.
Tvrđava ne treba uvijek biti muzej – od memorijalne uloge do katunske infrastrukture
Najveća greška bila bi pretpostaviti da svaka tvrđava mora biti pretvorena u muzej. Ne mora! Neke treba prvenstveno konzervirati. Neke mogu biti arheološka nalazišta. Neke mogu postati obrazovni centri, nove fabrike ili istraživačke stanice, vidikovci, bolnice, karantini, hemijske laboratorije, sportski ili rekreativni sadržaji. Neke mogu imati turističku funkciju, druge socijalnu ili lokalnu javnu namjenu. U pojedinim slučajevima moguća je i komercijalna valorizacija, naravno tamo gdje je ona prostorno, konzervatorski i društveno opravdana.
Tamnica Jusovača čeka prenamjenu u IT Centar Podgorice
Postoje tvrđave koje bi mogle postati mjesta za umjetnost i kulturu. Druge bi mogle služiti kao centri za edukaciju o istoriji i prirodi. Neke bi, u zavisnosti od lokacije i stanja, mogle imati naučno-istraživačku funkciju. U ruralnim područjima čak bi se moglo razmišljati o povezivanju fortifikacionog nasljeđa sa lokalnom poljoprivredom. Ako znamo da Crna Gora mora proizvesti mnogo više poljoprivrednih dobara jer uvozimo nemilice, zašto ne promisliti i o katunskoj sistemskoj mreži prenamjene određenih objekata u ono što bi poljoprivrednicima omogućilo sklonište i/li centre za otkup, prostor za skladištenje ili kooperative i olakšalo im težak život zbog kojeg se sve manje naših ljudi odlučuje na razvoj jedinog resursa bez kojega sigurno ne možemo da živimo – hranu (vodu i vazduh namjerno ne pominjem jer me prođe jeza od same pomisli na to da smo toliko plitkoumni i kratkoročno orjentisani da bi mogli da ugrozimo ono čega ima u izobilju, a nijesmo daleko ni od takvih scenarija).
Zapuštena Tabija kod Sutomora – strateška lokacijja sa ogromnim potencijalom za razvoj
Ono što je gotovo sigurno je da pri prenamijeni uvijek mora postojati jedna, memorijalna funkcija. Jer tvrđava nije samo zid. Ona je materijalni zapis konflikta, života, migracija, tehnologije, straha, otpora i političke moći. Pretvoriti je samo u lijepu kulisu za fotografisanje značilo bi izgubiti veliki dio njenog smisla. Zato svaka tvrđava ne treba da dobije istu funkciju. Naprotiv – upravo su različitost, lokacija, stanje, istorijski značaj i odnos prema lokalnoj zajednici ono što bi trebalo da određuju njenu buduću namjenu.
Kada bi svaka tvrđava imala dodijeljenu, njoj specifično primjerenu funkciju, prestala bi da bude teret na budžetu konzervatora i postala bi razvojni potencijal te aktivni dio ekonomskog i društvenog života zajednice. Ova prenamijena bi vratila život u ove objekte koji se nalaze po cijeloj teritoriji umjesto da zjape poluruševni kao zapuštena skloništa za ljetnje avanture planinara, turista i lokalaca ili laki plijen neokapitalističkih građevinskih preduzetnika koji bi svaki objekat pretvorili u kondo-hotel ili zgradu samo da im je metar kvadratni više za prodaju.
Haos kreativnih hubova
Jedna dobra ilustracija odsustva sistemskog razmišljanja i promatranja potencija jeste primjer kreativnih habova koje je Crna Gora pokušala da pokrene poslednjih desetak godina. Već pri samom odabiru lokacija vidjela se sva disproporcija, odsustvo rezona i unaprijed osuđeni slab domet istih.
Slična nekoordinisanost vlada i u priči o takozvanim kreativnim habovima i državnom programu revitalizacije napuštenih objekata kulturne baštine za potrebe kreativnih industrija. Ovim planom je bilo predviđeno da tri lokacije na jugu (Bar, Herceg-Novi i Kotor) kao i dvije na śeveru (Bijelo Polje i Šavnik) dobiju svoje prve kreativne habove. I ovo jeste dio sistemskog odgovora koji, kao što smo pomenuli u prethodnim pasusima nije i ne treba da bude jedini. Ali u odsustvu stvarne sistemske analize dolazimo upravo do paradoksa. Ako uzmemo samo jedan parametar za poređenje, broj stanovnika koji neki kreativni hab treba da opskrbi. Ovdje pominjemo samo jedan od mnogobrojnih parametara koji su ključni u struci planiranja. Poređenje radi, razmjera određenih objekata govori sama za sebe:
Mali objekat kreativnog “haba” koji je otvoren u Starom Baru
Herceg Novi sa 30 hiljada stanovnika, dobija priliku da razvija tvrđavu Španjolu (spomenik II kategorije) na više od 10 hiljada kvadratnih metara i preko 2.5 miliona eura ulaganja, Stari zatvor u Kotoru dobio je oko 1.5 miliona eura iz EU fondova, i zgradu od preko 3000 kvadrata sa jedva 22 hiljade stanovnika, Bijelo Polje koje ima sličan broj stanovnika kao Bar (iako po poslednjem popisu iz 2023. iseljavanje sa śevera ima već vidljive štete i pad stanovništva), dobija preko 20000 kvadrata bivše vojne kasarne Cerovo.
A Bar?! Treći po veličini grad u Crnoj Gori i jedna od najrazvijenijih primorskih opština, koja konstantno bilježi rast stanovništva i privrede, koja je jedan od rijetkih primorskih gradova “aktivnih” tokom cijele godine, sa odličnim mogućnostima i kapacitetima, sa odličnom povezanošću… Bar dobija “obnavljanje” jedne zgradice od jedva 200 m2 funkcionalnog prostora, u sred starog grada koji se nalazi na preko 5km udaljenosti od centra Nobog Bara. U sred grada muzeja koji se ljeti zatvara u 10 uveče a zimi kad “ponestane” turista. Sve to spakovano da bude kreativni hub i rezidencija za umijetnike – koji valjda treba da pođu na spavanje zajedno sa golubovima i ostanu zaključani u starom gradu dok se neko ne smiluje da im otvori vrata grada. U samo ovom jednom parameteru sažeto je i sublimirano svo odsustvo sistemske analize i promišljanja plana i programa razvoja kreativnih centara u Crnoj Gori. Da ne pričamo koliko je promašena tema otvoriti jedan hub koji je specijalizovan za vajarstvo u gradu koji nema ni fakultet za bilo koji smjer umjetnosti. Da je htjelo biti programskog planiranja, ovakva vrsta specijalizovanog haba je mogla imati mnogo više smisla na Cetinju – takođe gradu koji nema kreativni hub.
Kasarna Cerovo, Bijelo Polje
Ali nije problem samo to što Bar kao najveći i najaktivniji grad na primorju dobija najmanji objekat i jedva 300k ulaganja. Odsustvo prethodne analize ispostavilo se loše i za druge objekte koji su ušli u “plan”. Tako recimo dvije godine nakon otvaranja Kreativnog haba Kotor, ovaj objekat nema ni sopstveni websajt, gdje bi se recimo moglo pogledati što su programi i predviđena gostovanja, ili bilo kakav drugi način prezentacije da zainteresovani građanin ili turista sazna šta se tamo tačno radi i proizvodi. O otvorenoj provjeri finansijskih parametara da ne pričamo. Obzirom da se upravljanje vodi centralizovano od strane Ministarstva kulture, pitanje je da li ćemo ikada vidjeti konkretne finansijske iskaze i relevantne analize ekonomskih parametara i napretka ovog projekta konkretno – koji idejno možda i nije zamišljen loše, ali nije pošao dalje od ideje. Španjola je već probila rokove za stavljanje u funkciju, pa je pitanje kada će ovaj hab biti i otvoren. Bijelo Polje nije ni mrdnulo dalje od početne tačke konkursa. Jedino je Barski kreativni “hub”, funkcionalan i radi onim kapacitetima kojim mu to svi gore pomenuti limiti omogućavaju. Uz dužno poštovanje kulturnog Huba “Kuća Pekića” u Šavniku za koji sam siguran da će nas u narednom periodu svojom posebnošću karaktera Šavničana prijatno iznanaditi, ali ne zahvaljujući postojanju plana, već zahvaljujući srčanosti i nevjerovatnom energijom i otpornošću koji Šavnik i naše druge manje zajednice pośeduju.
Pet habova, šest različitih razmjera, pet različitih budžeta, bez ijednog zajedničkog planskog kriterijuma.
Tvrđava Španjola Herceg Novi
Luksuz na prvom mjestu – Ostvro Lastavica i tvrđava Mamula
Kad je luksuz jedina ponuđena opcija
Na suprotnom kraju od haosa neplaniranih kreativnih habova stoji jedan podjednako opasan obrazac: nedodirljivost onoga što se predstavi kao “luksuz”. U urbanističkoj praksi Balkana ovo se ponekad naziva i investitorskim urbanizmom, modelom u kojem se institucije i struka prilagođavaju investitoru, umjesto da investitor prilagođava svoj projekat potrebama zajednice.
Problem nije samo u tome što je krajnji proizvod, hotel sa pet zvjezdica, nedostupan većini građana, iako i to nije mala stvar u zemlji gdje se dobar dio stanovništva bori da prehrani domaćinstvo do kraja mjeseca, a kamoli da priušti kafu na mjestu koje mu je nekad pripadalo. Pravi problem je što se “luksuz” i strana “ekspertiza”, sami po sebi, tretiraju kao argument koji se ne preispituje. Kad neko investitoru zamjeri, odgovor je gotovo uvijek isti: pa dobro, hoćete li vi to da finansirate? Kao da je jedini izbor između luksuznog resorta i ničega, a treća opcija, ona u kojoj zajednica zadržava pravo glasa o sopstvenom nasljeđu, čak se i ne razmatra.
Dva primjera pokazuju kako to izgleda u praksi.
Tvrđavu na ostrvu Lastavica, poznatiju kao Mamula, sagradio je sredinom 19. vijeka austrougarski general po kome je i dobila ime, u trenutku kada je artiljerijski domet sa dva kilometra skočio na preko osam, čime je njena pozicija istog trena postala vojno beskorisna, i upravo je ta prevaziđenost razlog zašto je ostala tako dobro očuvana do danas. U Drugom svjetskom ratu, Italijani su je pretvorili u koncentracioni logor. Poslije rata je decenijama služila i kao dječje igralište, i kao omladinski istraživački centar, i kao deponija. Crnogorska vlada je 2015. ostrvo od 32.000 m², zajedno sa tvrđavom, dala švajcarsko-egipatskoj kompaniji Orascom u zakup na 49 godina. Lokalna udruženja boraca i potomci logoraša godinama su protestvovali, tražeći da mjesto postane muzej i edukativni centar posvećen žrtvama fašizma, ne hotel. Danas na ostrvu postoji spomen-soba, uspostavljena uz saradnju sa Orascomom, ali odluku o tome kakav će oblik śećanje imati, i dalje donosi isključivo vlasnik hotela, ne zajednica niti struka.
Obnovljena tvrđava Bešac, Preuzeto sa besac.me
Sličan obrazac, samo bez glamura, ponovio se i kod tvrđave Bešac iznad Virpazara. Njenu revitalizaciju, u iznosu od oko 900.000 eura, finansirali su budžet Ministarstva kulture, Evropska unija i Svjetska banka. Kad je tvrđava bila obnovljena, država ju je 2020. dala u koncesiju na 30 godina, i to jedinom ponuđaču na javnom oglasu, konzorcijumu “Istra Bešac”, za svega 30.000 eura ukupno za cio period, hiljadu eura godišnje, uz obavezu koncesionara da dodatno uloži oko pola miliona eura u pretvaranje tvrđave u hotel sa četiri zvjezdice i “glamping” smještaj u zaštićenoj okolini. Drugim riječima: država je platila obnovu, a onda poklonila rezultat, dok javnost otkriva razmjere tek naknadno, kroz novinska istraživanja.
I Mamula i Bešac dijele istu suštinu: kad država nema plan, prostor popunjava prvi ponuđač, unaprijed znan, a “luksuz” ili “investicija” postaju riječi koje unaprijed zatvaraju svaku dalju raspravu.
Bar – Grad koji śedi na sopstvenom bogatstvu
Ko se boji vuka još? Tri grada, za groš.
Većina ljudi voli svoje rodne gradove, tako i ja Bar. Ali sam sa vremenom naučio da volim i druge i da uživam u njihovim ljepotama i istorijama i to ništa manje nego u onoj Bara. Ali obiđem pola svijeta i shvatim da Bar ima neke svoje specifičnosti i razlog zašto je opstajao, propadao i obnavljao se kao feniks. Tri puta je grad podizan iz pepela i jedan od tih slojeva je zauvijek nestao.
Fenix 1 – Antibarum – Stari Bar
Antibarum je, sam po sebi, geografski kuriozitet. Gradovi koje su imperije podizale na moru po pravilu stoje na samoj obali. Stari Bar stoji pet kilometara od nje, visoko, u podnožju planine. Čak i da je tačna predanje da je razlog bio močvarno primorsko polje, postojalo je nekoliko drugih mjesta gdje bi utvrđeni grad imao jednako smisla, a da ne bude ovoliko sakriven. Ako čega imamo, imamo brda.
Prvi pisani trag naselja pojavljuje se u 10. vijeku, pod imenom Antibareos, mada je moguće da su ga Sloveni naselili već u 9. vijeku. U 11. vijeku, Bar postaje mjesto od značaja: 1077. u njemu dukljanski kralj Mihailo dobija priznanje kraljevske titule, a 1089. kralj Bodin uzdiže Barsku episkopiju u rang arhiepiskopije, sa jurisdikcijom koja je sezala do Kotora, Skadra i Bosne. U istom tom gradu, sredinom 12. vijeka, nastaje poznati Ljetopis popa Dukljanina, najstariji istorijsko-književni spis Južnih Slovena.
A prije svega toga, u ovom kraju se već odigrala jedna od prekretničkih bitaka crnogorske istorije. U noći između 6. i 7. oktobra 1042, dukljanski knez Vojislav dočekao je vizantijsku vojsku na Tuđemilima kod Bara i, prema predanju, porazio je zaśedom i kišom kamenja sa okolnih stijena. Taj dan se i danas obilježava kao Dan vojske Crne Gore.
Grad je potom mijenjao gospodare vijekovima, Mlečane, Balšiće, Kosače, Crnojeviće sve dok ga 1571. nijesu osvojili Osmanlije, koji su njime vladali narednih 307 godina. Kraj je došao krajem 1877, kada je crnogorska vojska, pod komandom vojvode Maša Vrbice, opśela grad. Odbrana pod Ibrahim-begom odbijala je predaju sedam sedmica, sve dok Crnogorci, 5. januara 1878, nijesu digli u vazduh barski akvadukt, preśekavši gradu vodu. Ibrahim-beg je predao grad 9. januara 1878. Bombardovanje je grad toliko razorilo da u njemu više nije bilo moguće živjeti, stanovništvo se preselilo u podnožje, u naselje koje će vremenom postati Pristan, a 1908. i temelj Novog Bara.
Ilustracija Starog Bara
Ogromna je količina neznanja sa kojim živimo u odnosu na ogromno istorijsko bogatstvo koje Bar posjeduje, i tu s intencijom pričam u množini. Skorije sam od strane prijatelja bio u prilici da dobijem na poklon pravu riznicu informacija – nešto poput onog atlasa crnogorskih tvrđava koje smo pomenuli u prethodnom tekstu. Radi se o doktorskoj disertaciji sugrađanina Sava Markovića “Stanovništvo srednjovjekovnog Bara” koja u ogromnom istraživačkom radu predstavlja nevjerovatan broj i opis naših sunarodnika koji su hodali ovim gradom tokom srednjeg vijeka. Pored samospoznaje kratera u znanju i obrazovanju nakon čitanja nekoliko stranica, prva pomisao mi je bila da naš grad nema apsolutno niti jedu ulicu niti jedan trg ili objekat – ili bilo koju reference na čitavu jednu epohu sopstvenog postojanja. To takođe treba da se mijenja.
Crnogorska Pompeja ili Matera?
Rijetkost je da čitav jedan stari grad bude spomenik kulture prve kategorije, a to je upravo Stari Bar, grad-palimpsest ilirskog, rimskog, vizantijskog, slovenskog i osmanskog sloja, sa ostacima akvadukta, džamijama, crkvama i kućama koje pripovijedaju priču dužu od dvije hiljade godina. Za raziliku od naših ostalih starih gradova, čitava teritorija je javno vlasništvo i kulturno dobro i razlog tome je vjerovatno zašto je u ruševnom stanju.
Mnogi ga porede sa Pompejom zbog ruiniranog izgleda. Meni se čini boljim i mnogo inspirativnijim, poređenje sa Materom. Pompeja je zamrznut trenutak katastrofe, grad muzej koji u svoj njegovoj nevjerovatnoj priči, nikad više neće hodati neki njegov stanovnik. Grad je pretvoren u statički muzej i izložbeni prostor bez mogućnosti da mu se funkcija života povrati (osim prilikom posjete turista). Matera i Stari Bar su nešto drugo, mjesta koja su živjela, propadala i mogu ponovo oživjeti, ako im se pruži prava prilika. Matera je tu priču već ispričala: nazivana “nacionalnom sramotom” Italije sredinom 20. vijeka, prisilno raseljena, da bi 1993. postala UNESCO lokalitet, a 2019. Evropska prijestonica kulture i grad koji nastavlja svoj život.
Stari Bar je već od 2010. godine zvanično upisan na UNESCO-vu Tentativnu listu, zajedno sa Cetinjem, Dukljom i Starim gradom Ulcinjem. Kandidatura, jednostavno, stoji zamrznuta petnaest godina. Ono što nedostaje nije nominacija, već politička volja i stručan rad da se ona konačno odgurne do punog upisa. Ova kandidatura trebala bi biti apsolutni prioritet svih lokalnih i nacionalnih vlasti. I ovu kandidaturu, u slučaju Starog Bara treba apsolutno dopuniti jednim nedjeljivim i integralnim dijelom njegovog okolnog pejzaža – hiljadugodišnjim maslinjacima.
Maslinjaci, suvomeđa i kaskadne terase – jedinstvena svjetska baština
Rizik ne prijeti samo zidinama. U podnožju Starog Bara, u naselju Mirovica, raste Stara maslina, stablo staro više od 2.400 godina, jedno od najstarijih svoje vrste u Evropi, zaštićeno kao spomenik prirode još 1957. Čitava opština broji preko 100.000 stabala maslina, od kojih su pojedina, poput onih u selima Pečurice i Dobre Vode, takođe starih preko jednog milenijuma. Ovo nije samo poljoprivredni resurs, to je živi, dišući spomenik, čija starost prevazilazi većinu materijalne kulturne baštine koju posjedujemo i svjedoči o nekim davnim prošlim vremenima čak i za sami Stari Bar. Ovaj antropomorfni pejzaž nastao je vjekovnom simbiozom i suživotom čovjeka i zemlje. On se danas nemilosrdno krči, i taj cjeloviti pejzaž ubrzano nestaje pred našim očima. Nevjerovatno je da se toliko nedolično ponašamo prema jednom živom sistemu koji je stariji od hrišćanstva, stariji od islama, stariji od Rimskog carstva i Cezara, i Aleksandra Makedonskog, stariji od spojenog Kineskog zida i Koloseuma i mnogih drugih svjetskih čuda. Zamislite samo koliko može biti vrijedan takav jedan pejzaž a mi imamo privilegiju da živimo u istom.
Stara maslina na Mirovici, spomenik prirode zaštićen još davne 1957. godine
Umjesto da se traži nova, odvojena kategorija zaštite, logičnije bi bilo proširiti postojeću tentativnu kandidaturu Starog Bara tako da uključi i ovaj jedinstveni pejzaž svjetskog ranga, po uzoru na UNESCO-vu kategoriju “kulturnog pejzaža”, koja upravo postoji za ovakve spojeve prirode i vjekovnog ljudskog rada. Time bi grad na padinama Rumije i nepregledna simbioza suvomeđe i viševjekovnih maslinjaka oko njega konačno bili tretirani kao jedna, nedjeljiva cjelina, a ne kao spomenik i njegova slučajna okolina.
Stari Bar, na kraju, ne smije da bude sveden ni na “još jedan kreativni hab”, ni na muzej pod otvorenim nebom, a pogotovo ne na hotel, kako su ga pojedini politički akteri zamišljali prije samo desetak godina. To je cjelina koja traži integrisan pristup, arheologiju, stanovanje, poljoprivredu i nauku pod istim planom, ne parče po parče, projekat po projekat.
Kad se strategija prepusti mašti pojedinca
Da ostavljanje ovog pitanja bez strategije nije bezazleno, pokazuju dva skoro zaboravljena slučaja.
Tadašnji ministar održivog razvoja i turizma, Branimir Gvozdenović, predstavio je 2013. plan da se Stari Bar, tvrđava Španjola, Žabljak Crnojevića i Goražde pretvore u hotele i spa centre. Projekat, na sreću, nikad nije zaživio, ali ostaje upečatljiv primjer kako jedan čovjek, sa pozicije ministra, može sam da odluči šta bi na osam lokacija trebalo da stoji, bez javne rasprave, bez prethodnih konsultacija i bez ikakavog strateškog dokumenta koji bi to opravdao.
Ono što jeste zaživjelo, sa druge strane i opet na žalost, jeste hotel “Stara čaršija”, podignut doslovno uz same bedeme Starog grada, hiljade kvadratnih metara smještajnih jedinica, restorana i spa centra, sagrađenih bez ijedne šire ideje o tome šta bi taj prostor, u odnosu na cjelinu Starog grada, uopšte trebalo da bude. Dovoljno je bilo nekoliko humanitarnih donacija da se cijelokupna javnost anestezira, zajedno sa lokalnom vlašću i da se odobri gradnja ovog mastodonta sabijenog uz same gradske bedeme. I potpuno je nebitna priča o kvalitetu gradnje i da li je neko uložio “milione”, riječ je o tome da je odluka o tako ośetljivoj lokaciji donesena kao izolovan investicioni projekat, a ne kao dio promišljenog plana za čitav Stari grad.
Sličnu improvizaciju vidjeli smo i unutar samih zidina, kod već pomenutog kreativnog haba u Palati 85. Tek u fazi izvođenja radova, “idejni tvorci” su se śetili da će rezidencijalne sobe morati da imaju toalete, a da toaleti, iznenađujuće, moraju da imaju i kanalizacioni sistem odvoda. Sitnica, možda, ali sitnica koja savršeno oslikava suštinu problema: kad ne postoji cjelovit plan, čak se ni najosnovnija infrastrukturna pitanja ne postavljaju na vrijeme, već se rješavaju usput, improvizacijom.
Kad god se sudbina ovakvog nasljeđa prepusti mašti pojedinca, ili investitora, umjesto otvorenom dijalogu i strateškom planu, rezultat je nasumičan, zavisan od toga ko je te godine na vlasti ili ko je te godine kupio parcelu. Stari Bar je, do sada, uglavnom imao sreće. Sledeći put možda neće.
Fenix 2 – Pristan – Jedan potpuno izbrisan slog razvoja grada
Ako je Stari Bar bio grad trgovaca, maslinara i zanatlija, onda je Pristan bio laboratorija modernizacije Crne Gore. Upravo ovdje država prvi put pokušava da izađe iz okvira male balkanske kneževine i postane moderna pomorska država. Početkom XX vijeka italijanski kapital dobija koncesije za razvoj luke, željeznice i duvanske industrije, a prostor između Volujice i mora postaje jedno od najvećih gradilišta tadašnje Crne Gore. S.Burzanović
U svega nekoliko godina na Pristanu se grade lučki objekti, skladišta, administrativne zgrade, željeznička infrastruktura i objekti Monopola duvana. Godine 1904. na Volujici počinje sa radom radio-telegrafska stanica koja ostvaruje vezu sa Barijem i predstavlja prvu radio stanicu na Balkanu i Marconi prvi put eksperimentiše prenošenje prekomorskih radio talasa, prije nego što će se isprobati u dokazivanju prekookeanskih 1909. Godine na Atlantiku. Nedugo zatim dolazi i željeznica Bar-Virpazar, prva željeznička pruga na teritoriji današnje Crne Gore, a 1905. godine polaže se kamen temeljac za prvu modernu crnogorsku luku.
Možemo pričati i o tragovima snova kralja Nikole da gradi prvu zgradu pozorišta i neke druge objekte, ali ono što je sigurno je da veliki broj drugih informacija nedostaje za tako krucijalan sloj grada i sa prolaskom vremena, prolaze i generacije koje bi to znanje mogle prenijeti. Odavno su već u penziji i najmlađe generacije djevojčica i dječaka koje su se igrale na pritanskoj promenadi, mnogo prije nego smo mi dobili ovu novu. Međutim, nije svaki trag izbrisan, imamo nešto što je preteklo.
Nesuđena zgrada pozorišta koja je trebalo da se nalazi nadomak Dvorca kralja Nikole po projektu italijanskog arhitekte Adolfa Magrinija
Monopol duvana: najvažniji spomenik industrijskog nasljeđa u arhitekturi u Baru
Ako postoji jedna građevina koja simbolizuje početak modernog Bara, onda to nije ni luka, ni željeznica, ni Primorka, ni Izbor ni savremeni grad koji danas poznajemo. To je zgrada Monopola duvana – podignuta 1903. godine za potrebe „Društva zadružne režije crnogorskog duvana“, kasnije poznatog kao Crnogorsko anonimno društvo, ova zgrada predstavlja najstariji sačuvani objekat industrijske arhitekture u Baru i jedan od rijetkih materijalnih tragova nekadašnjeg Pristana.
Monopol duvana predstavlja period kada Crna Gora prvi put ulazi u ozbiljne međunarodne ekonomske tokove. Italijanski investitori nijesu ovdje gradili samo skladišta. Gradili su čitav privredni sistem zasnovan na preradi duvana, pomorskom saobraćaju i željezničkim vezama koje je trebalo da povežu crnogorsko zaleđe sa evropskim tržištem.
Njena vrijednost nije samo arhitektonska, iako je zaštićena kao spomenik III kategorij e. Ova zgrada je ekstremno rijedak primjer arhitektonskog nasljeđa koje nam je preživjelo od Pristana. Ono što jako rastužuje, što grad nikad nije skupio dovoljno hrabrosti da napravi jedan pravi gradski muzej koji bi zamijenio odveć premali Dvorac kralja Nikole koji jedva da može da opskrbi i sopstvene kolekcije a ne da ugosti bilo kakvu ozbiljniju izložbu, festival ili konferenciju. Zgrada Monopola duvana može apsolutno da zadovolji sve što bi novi barski gradski muzej trebalo da ima. I onda opet dolazimo do pitanja: Zašto se to nije desilo?
Zašto niko iz lokalne uprave nije imao dovoljno sluha da prepozna ovaj ogroman objekat kao vrhunsku infrastrukturu za pravi gradski muzej, sa ogromnim halama i širokim prostranim ambijentima koji su karakteristični za skladišta a koji savršeno lako i kvalitetno mogu da se konvertuju u muzejski prostor? Sve je već izgrađeno, i kako se ono kaže, skoro pa prstom ne bi morali mrdnuti. Ima čak i simbolike u tome da je sam objekat izgrađen na tri etaže – za sva tri sloja grada. Ali neki “strateg” je 2016. odlučio da je najbolje rješenje da se ova zgrada izda, pazite sad, građevinskoj kompaniji koja tamo vjerovatno ima skladište i drži zgradu zatvorenom za pośetioce. To sigurno ima mnogo više smisla. I tu se vidi kako nas odsustvo analize na koncu košta mnogo više jer je pored davanja jednog ovakvog objekta u dugoročni zakup, ova zgrada postala samo jedna ljuštura za trpanje raznoraznog materijala koje se moglo skladištiti u bilo kojoj drugoj zgradi, da ne kažemo hangaru.
Fenix 3 – Zemljotres 1979. godine – Novi Bar
I onda napokon dolazimo do onog nama svima poznatog i grada u kojem živimo, Novog Bara. Grada koji je nastao kao prirodan slijed strateškog planiranja još iz doba kraljevine a na koji se Jugoslavija prirodno nakalemila da u Baru bude spoj željezničkog i pomorskog čvorišta. Strateški se pozicionira južna luka moćne nove države i sve ono što je neophodno za logistiku bitnih centara. Grad biva devastiran u zemljotresu 1979. godine ali će to razvoj zaustaviti samo na kratko jer obnavljanje i uspon nijesu mogli biti zaustavljeni u trenutku kada su tako veliki infrastrukturni projekti bili strateški predodređeni. Jedan od tih strateških ciljeva je bilo i pozicioniranje budućeg čvorišta i na trgovinskom planu. U tom spletu okolnosti, Bar dobija jedan nevjerovatan objekat, simbol modernog grada, koji je projektovao lokalni arhitekta a gradila Jugoslavija.
Robna kuća “Izbor”: arhitektonska ikona koja je već iznjedrila dvije cijele generacije Novobarana
Da nije sve u istorijskim zidinama, jednobrazno i samo okrenuto tragovima velikih imperija, svjedoči i još jedna posrnula ljepotica u centru grada.
Urbanistički planer Kevin Lynch je još 1960. godine, u svojoj poznatoj studiji o percepciji grada, pokazao da stanovnici grad u svojoj glavi ne pamte toliko kroz ulice i adrese, već kroz orjentire, prepoznatljive tačke koje gradu daju identitet i koje se, generacija za generacijom, urezuju u kolektivnu mentalnu mapu zajednice. Malo takvih urbanističkih projekata u Jugoslaviji koji oblikovno i prostorno imaju tako prepoznatljiv i upečatljiv karakter kao što je to slučaj sa objektom Robne kuće “Izbor” Bar i trgom.
Robna Kuća “Izbor” Bar, arhitekta Batrić Mijović
Sagrađena ubrzo nakon zemljotresa iz ‘79, između 1980. i 1984. godine po projektu barskog arhitekte Batrića Mijovića, sa svoje tri kule i pripadajućim centralnim trgom, Robna kuća je i danas jedan od najupečatljivijih arhitektonskih repera, ne samo grada i države, nego zasigurno i na Balkanu. Gotovo da nema perspektive iz koje ova kompozicija volumena sa svojim karakterističnim padinama i kosim osloncima, nije automatska asocijacija na grad pod Rumijom. Može biti da nikada nijeste pośetili Bar, ili da ne znate mnogo o arhitekturi, ali ako ste ikad prošli glavnim trgom Bara, ovaj arhitektonski spoj prenapregnutog betona i galvanizovanog limenog prekrivača vam je sigurno skrenuo pogled i ostao urezan u śećanju – a to jedan objekat čini savršenim reperom jednog grada. Ovaj dragulj svojom arhitektonskom poetikom bez problema staje rame uz rame sa bilo kojim izvajanim spomenikom partizanskom NOB pokretu koji su rasuti po bivšoj Jugoslaviji i koji godinama unazad plijene pažnju turista i analiza profesionalaca, od pjesama i spotova pozntih DJ-eva pa sve do izložbe u MOMA muzeju.
Za dobar dio sugrađana i pośetilaca Robna kuća “Izbor” Bar jeste samo jedna zastarjela “komunistička” zgrada. Međutim, skoro dvije generacije sugrađana odrastale su uz jednu ikonu prednapregnutog betona kakvu bi svaki drugi grad poželio da ima. Jugoslavija je izgradila desetine ovakvih robnih kuća, Namu u Zagrebu, HIT u Mostaru, robnu kuću u Rijeci, Bazar u Novom Sadu, ali nemam nikakve sumnje: Robna kuća “Izbor Bar” je najkarakterističniji objekat te vrste koji je Jugoslavija podigla. Prostorna otvorenost koji formira trg; heksagonalni tlocrti koji i pored dinamične agregacije, obiluju kako horizontalnim tako i vertikalnim simetrijama; mitovi koji su se decenijama pleli oko projekta, od arhitektinih navodnih putovanja u Afriku i asocijativne oblikovnosti inspirisane paucima, do priče da su tri kule simulacija tri planinska masiva koji okružuju Bar – sve su to samo neki od razloga zašto ovaj objekat zaslužuje pažnju, zaštitu, obnovu i vraćanje neke funkcije, a ne rasparčavanje na sitne djelove ili ono najgore – rušenje. I danas sam ubijeđen da je jedini razlog zašto ovaj objekat nije srušen, zato što su troškovi rušenja i čišćenja toliko veliki da se našim nezasitim “investitorima” ne isplati da to urade. U engleskom prevodu i kako je to već uvriježeno mišljenje – ove naše generacije nijesu sposobne ni da okreče, ono što je Jugoslavija gradila.
Upravo se to danas dešava. Zbog loše, netransparentne privatizacije, stečajna uprava rasprodaje objekat parče po parče, krpeći svakakve budžetske rupe, umjesto da u koordinaciji sa loklanom upravom prostoru pristupi sa pažnjom koju zaslužuje, uz pažljivu obnovu i konverziju u novi sadržaj koji bi mogao postati gradska ikona – onako kako su to, svaka na svoj način, arhitektura Sidnejske opere ili njujorški MOMA muzej. Robna kuća može da bude sve, od najekstravagantnije galerije moderne umjetnosti Crne Gore i regiona,multimedijalne sale za teatar i nove multimedije, haj-tek hotela, co-working ili savremenog konferencijskog prostora. Ili ako želimo da idemo u savremenom duhu ekonomskih kretanja, zašto ne možda i festivalski prostor posvećenog gejming industriji, obzirom da se Bar već nekoliko godina pokušava pozicionirati i na toj mapi. Potrebna je samo volja, vizija i predan rad na realizaciji. Opštinska uprava se konstantno hvali suficitom budžeta od preko 40 miliona eura. Zašto ta sredstva ne ulažemo u razvoj koji bi nam omogućio dodatni rast i neku drugu ekonomsku vrijednost pored turizma? Nešto što neće biti samo usluga nego i proizvodnja.
Umjesto zaključka – Da razmagli!
I tako prođosmo zajedno priču od antičkog grada i svete prastare masline, preko osmanskog akvadukta i srednjevjekovnih rupa u znanju, dvije čarobne obale i pregršt prirodnog bogatstva do jugoslovenskog modernizma i savremenog Novog Bara. Ovaj grad pośeduje raspon nasljeđa koji rijetko koji grad ove veličine ima. Gradionica već dugo vremena pokušava da radi na viziji strateškog razvoja ovog kulturnog nasljeđa, viziji koju bismo detaljnije voljeli razraditi u narednim projektima, ali osnovna poruka ostaje ista kao i ona iz Barselone: zaštita bez funkcije nije dovoljna. Kulturnom nasljeđu Bara, a i Crne Gore potrebna je strategija koja će mu, poput onoj iz Barselone, dati ulogu u svakodnevnom životu građana, umjesto da čeka, zaboravljeno, sledeći sajam knjiga, sledeći investitorski poziv, ili sledeći zemljotres.
Možda upravo zbog toga, većina mojih analitičkih sagledavanja arhitektonskih zbivanja teritorijalnih konteksta koje pośećujem, u kojima živim ili koje istražujem uvijek nosi sa sobom jedan kognitivni element procjene analognog razvoja ili potencijala, sličnih ili istih primjera kod nas. Bilo da se radi konkretno o arhitekturi, razvoju i/li ekonomiji, zdravstvenoj ili socijalnoj politici ili strateškom promišljanju urbanih cjelina ili razvoju nauke. I biće da ne mogu da izbacim sebe iz optimizma, ili ne mogu da izbacim “depresivni optimizam Crnogoraca” iz sebe – uglavnom sva ta anologija uglavnom završava jednostavnim potpuno racionalnim zaključkom “Pa što mi ovo nemamo?! Ovo može lagano da se odradi i kod nas”.
Problem nikad nije bio u činjenici da nemamo prirodna i kulturna blaga i nasljeđe, već što ga, za kroz maglu i izvan fokusa, uporno odbijamo jasno sagledati. A kao i u prirodi, magla je samo oblik vodene pare i vizuelne barijere koja nam onemogućava da vidimo daleko. A iza maglenog oblaka, sve je još uvijek tu. Ima svoju nepromijenjenu formu. Čeka. Da razmagli!
Profesionalni mobility program Primavera R – Festival urbane otpornosti i kulturna baštine je podržan od strane UNESCO-a, kroz projekat “Culture and Creativity for the Western Balkans” (CC4WBs), koji finansira Evropska unija. Projekat je fokusiran na jačanje dijaloga u zapadnom Balkanu unačavajenjem kulturnog i kreativnog sektora radi povećanja socio-ekonomskog uticaja. Tokom perioda od 48 mjeseci, CC4WBs projekat ima za cilj da unaprijedi učinak kulturnog i kreativnog sektora kako bi se povećale vještine, znanje, pristup finansijskoj pomoći radi povećanja konkurentnosti, i održala ko-produkcija i cirkulacija dobara i usluga na zapadnom Balkanu.
